Story No1

Jos u godinama kada nisam razumjela ljubav svome ocu sam govorila: ''Volim te od dna najdubljeg mora pa sve do iznad oblaka''. A sada sam shvatila koliko je to, jer sad imam osobu koju volim upravo onoliko koliko je moj djecij mastoviti razum mogao onako nevino bezgresno da opise sta osjeca. To osjecanje je neopisivo, ali mislim da se svi mi tako osjecamo ono kad se zaljubimo. Kad osjetimo leptiric u stomaku koji nam nagovjestava da ce se nesto lijepo poceti dogadjati u  zivotu. Nekako mi je to cudno, jer ja osjetim tog lepitra svaki put kad sam u njegovoj blizini, svaki put kada me poljubi. Znaci li to da ce se to "nesto" lijepo u zivotu stalno desavati kada je on tu? Znaci li to da je konacno dosao i taj savrseni za mene, za osobu koja je sve do sada smatrala da je zaljubljivanje onako cisto sranje i da se nikada nece zaljubiti?
Da bas to, da se nikada necu zaljubiti, jer sam oduvijek smatrala da samo prave osobe mogu biti na onim ljubavnim filmovima, uz koje sam se isplakala da sam mogla napraviti neko novo more. Moj gospodin savrseni se bas pojavio na pravom mjestu, u pravo vrijeme.
U pocetku sam mislila, eh evo jos jedna osoba koja ce zauzeti 2-3 stranice mog dnevnika, medjutim zauzeo je skoro cijeli dnevnik i jos uvijek zauzima stranice, koje ukrasavam tim nekim oblicima, koje samo ja razumijem. Kada nekog ludo zavolis, sve ti postaje nebitno. To ne mozes izmjeriti ni mjesecima, ni godinama, ni svim silnim poklonima koje si dobila ili dala. Mjeri se onim osmijesima koje je uspio izmamiti na mom licu onda kada sam mislila da to nije moguce, podnosio me kada ni samu sebe nisam mogla podnijeti, volio me onda kada sam mrzila cijeli svijet. Nikada nije trazio da se promjenim, ali je uspio da me promjeni. Promjenio me je na taj nacin da pocnem da vjerujem u ljubav i cuda koja su zaista moguca.