Bila je sretna...

Bila je sretna. Uvijek je nosila onaj dječački osmijeh na licu, iako je imala godina. Zavidjele su joj mnoge, ali imale su na čemu. Jedinstvena, najbolja, najljepša. Tako bi je opisao čovjek koji je jako dugo zna. Radovale su je sitnice, lijepe riječi, kiša, blato, dječji smijeh, nogomet. Ima puno toga. Luda jedna. Žao mi je sto ne mogu reći 'moja' jer je to odavno izgubilo značenje, a izgubio sam i ja nju. Kajem se. Svaki njen osmijeh upućen meni, razbija me na hiljadu komadića. Sretna je. Bez mene. Prije nisam to ni mogao zamisliti, a evo sad moram gledati to. Ubija me, znaš. Volio bih da mi je onog zaljepila dasku od ovo moje lice, nego izgovorila sve one riječi. Riječi poznate nama muškarcima. Kreten, budala, glupan, konj. Koliko bi god ona meni sve više dolazila, ja bih je toliko odbijao. Bio sam hladan prema njoj, odnosio sam se prema njoj kao prema staroj vreći. Ne znam zašto. Možda nisam navikao na nečije poljupce, lijepe riječi, zagrljaje. I ja sam svašta prošao u životu. Ali ipak, taj život prije je nula, naspram ovog sad. Ovo nije život. Ne bez nje. Kasno sam to shvatio, plaćam za to. Volio sam je i volim je još uvijek, a to joj nisam pokazivao. To je bila moja najveća greška. Pripazi. Jer sutra, prijatelju, to može biti i tvoja greška. Nemoj to dopustiti. Nemoj raditi kretena od sebe kakvog sam ja od sebe napravio. Meni je očito u krvi da ljude do kojih mi je stalo tretiram kao staklo. Tebi možda nije. Zato, voli je dok je tu. Čuvaj je. Pazi je, mazi je, govori joj lijepe riječi. Nemoj dopustiti da te neko zamijeni. Nemoj. Ne ponavljaj moju grešku, nego uči na njoj, prijatelju. Jer već sutra može biti kasno.