Postoje dani kada bol zbog nečijeg odlaska pređe tu psihičku barijeru, pa pored toga što te bole duša, srce i tijelo počneš da osjećaš pravu fizičku bol. Mučninu kad jedeš, jezu kad prođeš pored nekog vašeg mjesta, miris njegovog parfema na nekoj drugoj osobi, bol kad te dodirne nego drugi s mišlju da je to on.. Nikada nisam pomislila da ću nekoga tako jako zavoljeti i da će me tako jako zaboljeti njegov odlazak.. Osjećaj je tako odvratan i ružan, kao da ti je neko odnio dio tijela i ostavio te da vrištiš u tami, budan u tri sata ujutru boreći se sa velikom dozom suza u očima.. Sjećanja naviru.. Svi ti osmijesi, sretni trenutci, zajednička maštanja.. Pokušavam da se otrgnem od svega toga, ali ne znam.. Nekako me jedino to i drži živom kada on nije tu. Onaj dan kad smo se pozdravili na rastanku, rekao si mi da se čuvam, iako nisam skontala tu riječ baš najbolje u tom trenutku, jer sam očekivala da mi kažeš da me voliš i da ću ti nedostajati. Ali sad sam shvatila da je u toj riječi "čuvaj se" bilo sadržano sve to, jer nisi htio da me povrijediš još više, jer si vidio bol u mojiim očima. Kažu mi da će proći sve ovo brzo, da se ova 4 mjeseca ustvari čine samo kao druga, da će to proletiti u sekundi. Nekako im ne vjerujem, jer je meni jedino vrijeme prolazilo kad sam bila pored tebe. Od danas mi se čini kao da je vrijeme stalo i da će se svi ti mjeseci odužiti kao godine. Rekli su mi još da daljina neće prestavljati nikakav problem za nas, jer su mnogi opstali i mnogi su se voljeli i kad su bili daleko, jer je to samo daljina u kilometrima nije daljina od srca. Mene je daljina uvijek plašila, jer se nekako bojim te razdvojenosti, bojim se da će ovo između nas prestati. Svi mi govore da sam jaka i ja sam tako mislila, ali tek sad ustvari shvatam da sam samo jedna obična kukavica, koja se guši u suzama zbog tebe jedini moj. Prije tebe sam bila na nekom dnu zbog svega što mi se prije izdešavalo i onda si se ti pojavio i uspio da me dignes iako sam mislila da to niko neće uspjeti. Ali ti? Ti si me digao iz tuge, pokazao mi novu stranu života, pokazao mi da nije sve tako crno i da svjetlost nije uvijek na kraju tunela. Ti si mi bio svjetlost sve vrijeme, bio si moja zvijezda vodilja. Uz tebe sam se osjećala nepobjedljivom. A sada mili moj.. Sada kad ideš, osjećam se opet slabašnom, osjećam se k'o da tonem polahko u dubine dubine i da se gušim. Treba mi tvoja ruka da me digne ko što me je dizala prije.
Sretan ti put najdraži i brzo mi se vrati...
Nema komentara:
Objavi komentar