Ipak je to ljubav..

Koliko sam puta sama sebi rekla, neću, neću se prva javiti nakon što on uprska stvar, nakon što se naljuti zbog sitnice (iako znam da nije ljut)? Pff... milion puta.. Ustvari kažem to svaki put, ali opet popustim i opet ti se javim.. Zašto li je to tako? Hm.. mora da je ljubav i da je zbog toga što te toliko silno volim da bih svaku krivicu, bila tvoja ili moja prepisala sebi, samo da bi ti bio nasmijan i da bi mene nasmijavao  onako, kako ti znaš.