Falis mi, prokleto mi falis...

Znas falis mi vise nego ikad. Svakim danom sve vise i vise.. Fali mi tvoj dodir, onako kako si samo ti znao da me dodirnes.. Fali mi tvoj miris onako kako si samo ti znao da mirises, posebno.. Fali mi tvoj pogled, onako kako si me gledao kad bi se poljubili a onda tvoj osmijeh.. najdrazi na cijelom svijetu koji mi fali vise nego ista.. Osmijeh koji me je nasmijavao, osmijeh koji mi je govorio da ce sve biti u redu i da ne moram ni zasta da se brinem.. Fale mi tvoje rijeci i tvoje slatke izrecene gluposti, kojima sam se uvijek smijala, iako su bile toliko besmislene.. Ali to je valjda tako kad se zaljubis.. Ne znam.. Nikad nisam bila ovako zaljubljena i nikada nisam voljela nikoga, kao sto volim tebe.
Promjenio si me dosta a da to nisam ni primjecivala. Promjenio si moj nacin gledanja na svijet i shvatanja drugih ljudi. Promjenio si moju psihu, postala sam slaba na tebe. Postao si mi velika navika, koje se nikada ne bih rijesila. Kraj tebe mi je sunce sijalo i onda kada bi padala kisa.. Kraj tebe mi je bilo toplo cak i kada je vani bio onaj ruzni snijeg.. Bio si moje svjetlo u tami.. I onda se sve promjenilo.. Heh.. daljina.. Kako mrzim pisati ovu rijec.. Nisam vjerovala da ce te svi ovi kilometri udaljiti od mene, a jesu, prokleti da su.. Znas, ne mogu stalno glumiti da je sve u redu i praviti se da sam sretna, jer znas i sam koliko mrzim lazne osmijehe.. Eh najdrazi moj.. da si samo bio tu kada mi je bilo najgore.. Od dana kada si otisao pa sve do danas se lazno smijem i pokusavam tim osmijehom da sakrijem svu bol koju osjecam i koju nosim u sebi.. Izgleda da mi dobro ide da se pretvaram i glumim, pa cak i da lazem ljudima da sam sretna.. Sve to dobro bude dok ja ne ostanem sama i dok mi sjecanja ne pocnu da nadolaze.. Sjetim se svih nasih sretnih trenutaka, svih nasih glupiranja, svih nasih slatkih prepiranja oko neke glupe stvari eh kad bi samo znao koliko mi sad sve to fali.. Falis mi, prokleto mi falis..

Daljina mi ne znači ništa, jer znam da si ti tu...

Govorili su mi kako će daljina da nas rastavi. Kako je ljubav na daljinu nemoguća, ali vidiš, mi smo uspjeli. Volimo se uprkos svoj toj daljini. Govorili su mi ne možeš ti to, daljina će da vas uništi, a ja sam im se samo nasmijala i rekla samo me gledajte , mogu. Daljina mi ne znači ništa, jer znam da si ti tu, da kad god zaklopim oči da ćeš biti tu, i tako je uvijek bilo … Kad god sam željela da si tu, zaklopila sam oči i bio si tu, pokraj mene, držao si me u naručju baš kao onog dana, kad si mi obećao da je naša ljubav vječna, i zbog toga, zbog ove daljine, zbog svega te volim najviše. Daljina je zapravo dokaz naše ljubavi i da mi to možemo ..Kada imaš nekoga, kao što ja imam njega, kada zavoliš nekoga, kao ja njega, kada bi, za naizgled nebitnu osobu, dala sve, kada ti je teško kada je i njemu teško, kada si sretna što je on sretan. Imam ga u mislima, u srcu, imam ga u stvarnosti, kada mi oči zasuze kada god nešto lijepo kaže, kada izgovori moje ime onako kako samo on to zna, tada počinjem shvaćati i prepuštati se stvarnosti, shvatim da ipak postoji neko tko čuje ono što poželim reći, a ne izgovorim, neko koga sam zavolila, onako, sasvim slučajno, ne namjerno, neko tko mi pruža ruku. On je došao da bude tu i kada mi je najteže, kada svi drugi okrenu leđa. Imam potrebu stalno mu ponavljati da sam ga zavoljela, da mu kažem koliko mi zapravo znači, imam glupu potrebu, iako znam da i on sam to već zna. Borim se u inat svima, u svom tom inatu uspijevam pobijediti sama sebe, bolja sam. Postaje mi nebitno što će se pričati, samo je on bitan - kada sam to shvatila, kada sam shvatila svoj svijet, shvatila sam i srecu. 

Sretan ti put najdrazi...

Postoje dani kada bol zbog nečijeg odlaska pređe tu psihičku barijeru, pa pored toga što te bole duša, srce i tijelo počneš da osjećaš pravu fizičku bol. Mučninu kad jedeš, jezu kad prođeš pored nekog vašeg mjesta, miris njegovog parfema na nekoj drugoj osobi, bol kad te dodirne nego drugi s mišlju da je to on.. Nikada nisam pomislila da ću nekoga tako jako zavoljeti i da će me tako jako zaboljeti njegov odlazak.. Osjećaj je tako odvratan i ružan, kao da ti je neko odnio dio tijela i ostavio te da vrištiš u tami, budan u tri sata ujutru boreći se sa velikom dozom suza u očima.. Sjećanja naviru.. Svi ti osmijesi, sretni trenutci, zajednička maštanja.. Pokušavam da se otrgnem od svega toga, ali ne znam.. Nekako me jedino to i drži živom kada on nije tu. Onaj dan kad smo se pozdravili na rastanku, rekao si mi da se čuvam, iako nisam skontala tu riječ baš najbolje u tom trenutku, jer sam očekivala da mi kažeš da me voliš i da ću ti nedostajati. Ali sad sam shvatila da je u toj riječi "čuvaj se" bilo sadržano sve to, jer nisi htio da me povrijediš još više, jer si vidio bol u mojiim očima. Kažu mi da će proći sve ovo brzo, da se ova 4 mjeseca ustvari čine samo kao druga, da će to proletiti u sekundi. Nekako im ne vjerujem, jer je meni jedino vrijeme prolazilo kad sam bila pored tebe. Od danas mi se čini kao da je vrijeme stalo i da će se svi ti mjeseci odužiti kao godine. Rekli su mi još da daljina neće prestavljati nikakav problem za nas, jer su mnogi opstali i mnogi su se voljeli i kad su bili daleko, jer je to samo daljina u kilometrima nije daljina od srca. Mene je daljina uvijek plašila, jer se nekako bojim te razdvojenosti, bojim se da će ovo između nas prestati. Svi mi govore da sam jaka i ja sam tako mislila, ali tek sad ustvari shvatam da sam samo jedna obična kukavica, koja se guši u suzama zbog tebe jedini moj. Prije tebe sam bila na nekom dnu zbog svega što mi se prije izdešavalo i onda si se ti pojavio i uspio da me dignes iako sam mislila da to niko neće uspjeti. Ali ti? Ti si me digao iz tuge, pokazao mi novu stranu života, pokazao mi da nije sve tako crno i da svjetlost nije uvijek na kraju tunela. Ti si mi bio svjetlost sve vrijeme, bio si moja zvijezda vodilja. Uz tebe sam se osjećala nepobjedljivom. A sada mili moj.. Sada kad ideš, osjećam se opet slabašnom, osjećam se k'o da tonem polahko u dubine dubine i da se gušim. Treba mi tvoja ruka da me digne ko što me je dizala prije.
Sretan ti put najdraži i brzo mi se vrati... 

...iz srca ne možeš izbaciti ono što je u njemu zapečaćeno...

Dugo sam te pokušavala zaboraviti, ne razmišljati o tebi, ne pitati se gdje si, što li radiš, kako si. A sjetila bih te se u svakom trenutku slabosti kad bih shvatila da ne mogu dalje, da niti jedan nije kao ti... Trudila sam se ponašati kao da se nikada nisi ni desio u mom životu. I tada sam shvatila da prošlost ne mogu promijeniti, da te ne mogu zaboraviti i da iz srca ne mogu izbaciti ono što je u njemu zapečaćeno.

Voljela te i jos uvijek te voli..

Ona se toliko trudila da sakrije ceznju za tobom, ali uzalud. Svaki put kad bi neko spomenuo tvoje ime, njeni obrazi su se zarumenili. Onda bi pocela da prica neke gluposti, da vrti kosu oko prsta, zracila je, ako se tako moze reci nervozom. Nije zeljela da drugi primjete koliko joj uistinu nedostajes, koliko joj stvarno znacis. Kada bi cula glas slican tvom, osjetila miris tvog parfema, srce bi joj pocinjalo lupati sve brze i brze. Voljela te zaista i jos uvijek te voli. 

Ni tvoje "oprosti" ni "izvini" nece biti dovoljno..

I muka mi je vise od svega.Stalno se trudim biti bolja prema svima,biti uvek tu za druge...biti nekome nesto.Zapravo na kraju krajeva shvatis da nisi nikome ni bitan.Osobe koje ti zivot znace,povrede te samo tako...Ljude koje si nazivao "najboljim prijateljima" danas im jedva u prolazu kazes "cao".Nada da ce jednoga dana sve biti drugacije,a zapravo se nista ne menja.Sva ta lazna obecanja,nadanja... 
I znam da nisam nista posebno, da ponekad ispadnem glupa.. da sam cudna, da ponekad znam biti i naporna, ali barem cijeni moju prisutnost i strpljenje dok sam tu.. Jer vjeruj mi i meni ce jednom sve dopizditi, najlakse mi se okrenuti i otici, a tada ce biti kasno.
Ni tvoje "oprosti" ni "izvini" nece biti dovoljno.

Ja sam svoje snove pocela uz njega da zivim :)

Znala sam da ispred mene stoji muskarac, koji je zauvijek obiljezio mene i moj zivot. Ponekad sam mislila da mi nije sudjen, ali uz njega sam prezivjela najljepse trenutke i to je sve sto mi je bilo vazno. Jedini on me je mogao imati u bilo kojem trenutku, kada god on pozeli. Bio je svaciji, ali niciji kao sto je bio moj. Taj osmijeh, te oci, hm.. zar to nije nesto najljepse sto covjek moze pozeljeti za sebe. Osjecati se najljepsom, najsretnijom i najzadovoljnijom, je san svake zene. Ja sam svoje snove pocela uz njega da zivim. :)